UTRKA ZA PERZIJSKI ZALJEV
Izuzme li se nekadašnji SSSR, nikada nijedna država nije ovako direktno prkosila najvećoj svjetskoj sili Amirici, i niti je ikad ijedno državno rukovodstvo ovoliko otvoreno ukazivalo na Izrael i njegove lobije kao cenetre svjetske zavjere, kao što to godinama čini iransko državno rukovodstvo. Bokserski kazano, zar je moguće neprestano izazivati i provocirati najjačeg boksera, a još vijek ostajati na nogama!? Iransko rukovodstvo evo već 31 godinu eskivira svakojakim američkim i zapadnjačkim sankcijama, i upravo sada kada je u poziciji da napravi ključni iskorak ka visokim tehnologijama, i da definitivno i ono uđe u kategoriju ‘teškaša’ – poziciju koja nije ni u kom slučaju rezervisana za bilo koju, a pogotovu jednu nepoćudnu muslimansku zemlju – e tu je već vakat za paljenje alarma najvećeg stupnja. Obama, koji je slavodobitno došao na vlast upravo na fonu proklamovanog pacifizma, pritisnut dugovima lobijima koji su ga i doveli na vlast, uveliko revidira gotovo na svim frotovima. Obama će se ubrzo uvjeriti da je realpolitika mnogo gadnija stvar od uštimanih i režiranih predizbornih parada (pa čak ako se za iste dobije i Nobelova nagrada). Iako su ratovi u Iraku i Afganistanu Ameriku odveć koštali cca 3000 milijardi US$, kako to tvrdi nobelovac Stiglich - te ako se ima saznanje da samo u Afganistanu US Army svaki mjesec spiska oko 8 milijardi US$ - ipak kad je Iran u pitanju, sada pacifista Obama tvrdi da ni vojna opcija nije isključena.
Administracija Baracka Obame, kako to piše ovih dana britanski Independent, sve više kroči stopama njegova prethodnika Buša. Ovoga puta Obama sa Saudijskom Arabijom i drugim "saveznicima" iz Perzijskog zaljeva pojačava saradnju kako bi ubrzao prodaju oružja te, kako kaže, pojačao odbranu naftnih terminala i druge ključne infrastrukture u regionu Perzijskog zaljeva. A zapravo je sve usmjereno na povećanje pritiska na Teheran. Saudijska Arabija i UAE najednom postaju vodeći u regiji po jačanju svojih oružanih snaga, što je u posljednje dvije godine rezultiralo kupovinom američkog oružja vrijednog 25 milijardi dolara. Pozivajući se na sadašnje i bivše dužnosnike SAD-a i bliskoistočnih vlada, Washington post navodi da je ta inicijativa, uključujući i plan utrostručenja posebnih zaštitnih snaga u Saudijskoj Arabiji koje imaju 10 hiljada pripadnika, dio šireg nastojanja koje uključuje veću koordinaciju protuvazdušnih odbrana i proširene vojne vježbe SAD-a s arapskim vojskama. Vojni i obavještajni dužnosnici na Bliskom istoku kažu da zemlje Zaljeva prihvaćaju vojnu ekspanziju jer strahuju od iranskih udara iz odmazde ili njemu savezničkih skupina poput libanonskog Hezbolaha u slučaju da SAD ili Izrael preventivno napadnu iranska nuklearna postrojenja. “Sve je to značajno napredovalo u protekloj godini”, rekao je američki dužnosnik upoznat sa strateškim američkim planiranjem u saradnji sa zemljama Zaljeva, tražeći da ostane neimenovan. “To je grubo susjedstvo, i morate biti sigurni da ste zaštićeni”, rekao je visoki dužnosnik UAE, ističući da je Iran “prijetnja broj jedan u regiji”. UAE je samo u posljednje dvije godine kupio američkog oružja u vrijednosti 17 milijardi dolara, uključujući projektile Patriot, te napredne proturaketne sisteme poznate kao THAAD. Još tri bliskoistočne zemlje razmatraju kupovinu istih sistema. U govoru u Bahreinu prošle godine zapovjednik američkih snaga na Bliskom istoku David Petraeus izrazio je uvjerenje da ratno vazduhoplovstvo UAE-a može samo uništiti cijelo iransko ratno vazduhoplovstvo.
Kina – strateški ispred nacionalnog interesa
Da je za Ameriku kontrola regiona Perzijskog zaljeva strateški interes broj jedan, govori niz kompromisa i ustupaka, koje je aktuelna američka adminstracija spremna dati, čak i svojim velikim protivnicima Pekingu i Moskvi, samo da bi neutralisala i eliminisala tzv. iransku prijetnju. Da bi odobrovoljila Rusiju, Obamina adminstracija je odviše lahko pristala da makne planirani raketni štit iz Poljske i Češke, a za odobrovoljavanje Kine ubijeđena je Vlada Saudijske Arabije da Kini kompenzira svu Iransku naftu pod povoljnijim uslovima. No, da li će sve to biti dovoljno da Rusija i Kina okrenu ćurak i da u Vijeću sigurnosti izglasaju 4. stepen sankcija protiv Irana. Teško? Direktor Centra za strateške međunorodne studije za bliski istok Jon B. Alteman tvrdi u World Politics Review da bi se Kina u svemu ovome mogla opredijeliti za tvrđu opciju: “Kina je trenutno razapeta između svoje strateške internacionalne uloge i svoje lokalne uloge koja teži zadovoljenju svog vlastitog interesa u okruženju oblikovanom od strane drugih. Ona će, međutim, težeći da posjeduje globalnu moć i da igra globolnu ulogu, dati prednost ovoj široj ulozi u odnosu na lokalni nacionalni interes.” Dakle, Kini u nekim aspektima nenuklearni Iran i američko vojno prisustvo u Zaljevu i odgovaraju, jer drže nižu cijenu nafte, ali joj pozicija globalnog igrača broj dva nalaže da se nešto za to mora i žrtvovati, pogotovo ako se svom glavnom rivalu želi potkresati krila. Ovo tim prije, što je oslabljeni Obama (da bi zadovoljio domaće kritički raspoložene lobiste) upravo odlučio prodati Tajvanu vojnu opremu u vrijednosti od 6 milijardi US$, te se ubrzo iza toga sastao sa Dalaj Lamom, a tu je i problem sa hakiranjem Googlea – sve minus iz minusa koje mu Kinezi zasigurno neće tek tako previdjeti.
Rusija: ko da više njegova je S - 300!
Iranski odnosi sa Rusijom su čak i složeniji od onih sa Kinom. Upravo su ruski stručnjaci oni koji su najviše bili uključeni u saradnju sa iranskim stručnjacima oko dovršenja nuklearne elektrane, ali i nekim drugim vojnim projektima. No jedna ‘sitnica’ će najvećma odrediti ne samo buduće odnose između Rusije i Irana nego i uopće odnos snaga u regionu Perzijskog zaljeva. Naime, Rusi su 25. decembra 2007 prihvatili prodaju Iranu dva kompletna antizračna odbranbena sistema S-300, i za to su još i pare uzeli. No, ni do danas ih nisu ispoučili. To je jako iznerviralo Irance da je iranski dužnosnik Kasiri rekao: “Jedina oprema koju smo željeli nabaviti u inozemstvu jest sistem S-300. No, Rusija, zbog neprihvatljivih razloga, oteže s isporukom. Stoga će u bliskoj budućnosti naši stručnjaci i znanstvenici razviti domaći protuzračni sistem koji će biti jednako moćan kao i S-300, ako ne i moćniji!” Zna se čak da je nedavno ruski brod sa ovim sistemima bio isplovio iz luke u Sankt Petersburgu u pravcu Irana, a onda je kako je to otkrio jedan izraelski dnevnik, premijer Natanjahu tajnovito odletio u Moskvu i uspio vratiti brod nazad. Prije petnaestak dana se Natanjahu ponovo obreo u Moskvi i vratio se sa smiješkom na usnama – sigurno je ponovo uspio obustaviti isporuku S-300! – bio je komentar nekih novinara. A onda samo nekoliko dana iza toga, 19. februara 2010, novi obrat, agencijska vijest glasi: “Rusija namjerava da ispoštuje ugovor kojim se obavezala da će Iranu isporučiti protuzračni raketni sistem odbrane S-300, usprkos kašnjenju u isporuci”, izjavio je danas zamenik ruskog ministra spoljnjih poslova Sergej Rjabkov. “Ugovorom koji smo potpisali obavezali smo se da ćemo Iranu isporučiti ovaj sistem i to ćemo ispoštovati. Do kašnjenja u isporuci došlo je zbog tehničkih problema”, rekao je Rjabkov u intervjuu agenciji Interfaks. On je, međutim, kazao da je vrlo nekorektno praviti od toga politički problem. Ovolika ruska kolebljivost govori samo o tome da se smjena ponuda i prijetnji od suprotstavljenih strana stalno uvećavaju.
Pogledajmo sada zašto je ovaj raketni sistem S- 300 toliko važan objema stranama. Naime, vojni analitičari zaključuju da i pored izuzetnog vojnog napretka, postignutom vlastitom pameću, iransko nebo je i dalje najranjiviji segment iranske odbrane. Preostali stari fantomi iz šahove ere i novorazvijeni iranski borbeni avioni ne mogu se nositi sa najboljim američkim i izraelskim lovcima, a niti im trenutno rasploživa iranska PVO može adekvatno parirati. Trenutno jedina rješenja za njih su ruski raketni sistemi S-300, koji mogu da obore neprijateljske rakete ili avione na visini do 40 km i na udaljenosti do 150 km, te tako gotovo sigurno mogu zaštiti iranska nuklearna postrojenja od eventualnih vazdušnih napada. Koliko je sistem S- 300 dobar potvrđuje podatak da iako je izgrađen prije tridesetak godina (sada već postoji i S-400 sa znatno boljim karakteristikama), da ga ni danas nisu stigli američke inačice Patriot PAC-2. Hrvatskoj vojsci je bilo dovoljno da sistem S- 300 samo pokaže na defileu na Jarunu 1995., uoči akcija “Bljesak” i “Oluja”, i da to Srbe odvrati od korištenja borbenih aviona MIG 29, što je uveliko olakšalo oslobađanje Hrvatske.
Eto, zašto je toliko Irancima važno da dobiju S-300, i suprotnoj strani da to ne dobiju. Naprosto se preko njih mijenja cijela strateška pozicija oko Irana. I jednima i drugima se uveliko žuri. To podsjeća na nekadašnju utrku ko će prvi napraviti atomsku bombu. Ako bi Iranci ubrzo došli u posjed sistema S-300, onda bi dobili barem nekoliko godina predaha da u miru dovrše svoj atomski program te da usavrše i ostale segmente odbrane, a to bi zasigurno bio veliki strateški poraz i za izrael i za Ameriku. Za razliku od pređašnjeg vakta, kada su iranski zvaničnici potpuno isključivali mogućnost izraelskih zračnih udara, oni su sada svjesni takve mogućnosti i za to se spremaju.
No, američki dužnosnici, koji su že1je1i ostati neimenova¬ni, za tamošnje su medije kazali su da same izraelske zračnc snage ne bi mogle zadati značajan udarac Iranu, jer su premale. Vojni str¬učnjaci procjenjuju da bi za potpuno uništenje iranskog nukle¬arnog programa trebalo čak i do 1.000 zračnih udara. Stotinu aviona je dovoljno za jedan udar, ali je za učinkovit udar na iranska nuklearna po¬strojenja potrebna zračna ka¬mpanja. Izrael će se u takvo ne¬što upustiti sam jedino u s1učaju krajnje nužde. Možda se ovim mogu tumačiti smirujuće note nekih izraelskih dužnosnika, poput: “Velik je raspon djelovanja između objave rata i prihvaćanja nuklearnog Irana. Postoje druga sredstva, koja zajedno s nekim potezima, koji se događaju, mogu dovesti do željenog rezultata - a to je spriječiti ono što Iran želi postići”, izjavio je nedavno Ehud Olmert.
U ovaj ‘veliki raspon djelovanja do rata’ Ehud Olmert sigurno ubraja i vrlo bitnu ‘bratsku’ pomoć arapskih režima. U diplomatskoj ofanzivi na arapske zemlje H. Clinton je prije nekoliko dana posjetila S. Arabiju i Katar, a njeni su izaslanici obišli Palestinsku samoupravu, Egipat i Libanon, koji ima privremeno mjesto u Vijeću sigurnosti, te Siriju s kojom SAD obnavlja diplomatske veze i pokušava je udaljiti od Irana. Čudno je i žalosno da kada god jaukne Izrael, da se spomenuti režimi prenemažu.
Ovih dana se po svjetskim medijima vuče trakavica oko ubistva Mahmouda Al-Mabhouha, koga su ubili agenti izraelske tajne službe u njegovoj hotelskoj sobi u Dubaiju. Međutim, malo gdje se spominje šta će on u dotičnom hotelu? Jednostavno, došao je da primi iranske pare za nabavku oružja za Gazu. Eto zašto mnoge arapske mase podržavaju Iran unatoč i usprkos svojim vlastodršcima.
Avdić Ibrahim
.
